Gornji Bihor - slike zavičaja

Pripremio: Latif Adrović

Gornji Bihor

Tokom istorije, područje Gornjeg Bihora je imalo privremene ili stacionarne naseobine, ali se uvijek živjelo pod prijetnjom egzistencije i biološkog opstanka. Ovdje su živjeli, Iliri, Kelti, Sasi, Sloveni, a ovim predjelima su vladali i Grci, Rimljani, Vizantinci, Turci i, samo nakratko, Austrougari. Protutnjale su ovuda razne vojske i, na duži ili kreći vremenski period, uspostavljale vlast, propagirale svoju vjeru, naseljavale svoje podanike i gradile bogomolje.


Baveći se etnogenezom i istorijom balkanskih naroda, mnogi istraživači su uvjerenja da su prije turskih osvajanja na ovom podneblju većinski deo domicilnog stanovništva bili mnogobošci - bogumili i patareni. No, pošto je više od četiri i po vijeka, od 1455. do 1912. godine, Gornji Bihor bio pod vojnom i administrativnom upravom Otomanskog carstva, i žitelji ovog kraja su prihvatili islam kao većinsku religiju.
Smjenjali su se carevine i vladari, mijenjala se klima i životni uslovi, a otkada su Grci, kako kaže legenda, svoja rala „zaboli u površicu“ i, tražeći pitomije krajeve, napustili ovaj region, i drugi narodi koji su živjeli na području Gornjrg Bihora, boreći se da prežive, da nađu bogatija lovišta i plodniju zemlju ili pobjegnu ispred jačeg, bilo stihijno, organizovano, pojedinačno, porodočno ili plemenski, napuštali su svoja ognjišta i rodni kraj.
Sve do sredine dvadesetog vijeka, Gornji Bihor je bio bez kolskih puteva i infrastrukture, pa tako i bez šanse za ekonomski razvoj. Pored toga što je, 1957. godine, bez ikakvog opravdanog razloga, Gornjobihorcima uskraćeno pravo da imaju svoju opštinu Petnjca, što podrazumijeva administrativnu samoupravu i razvoj ekonomije, zdravstva, obrazovanja i kulture, i magistralni put od Berana do Rožaja, izgrađen sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, iz političkih, ali i etničkih, razloga nije izgrađen kroz Gornji Bihor, već je trasiran kroz nenaseljeni planinski predio podno Lokvi.
Još uvijek, iako je nedavno djelimično asfaltiran put od Bioče do Lješnice, jedini putni pravac koji gornjobihorska sela povezuje sa svijetom je stari put preko planine Turijak sa Rožajama i preko Police sa Beranama. Iz svih drugih pravaca u Gornji Bihor se stiže na konju ili u dobroj obući.
Kao neki budžak, Gornji Bihor su svi zaobilazili, zapostavljalji i uskraćivali prava njegovim žiteljima. Prkoseći svim nedaćama koje je ovaj kraj preživio; masovnih iseljavanja u Tursku, Bosnu, Kosovo i Makedoniju i, konačno, u zemlje Zapadne Evrope i drugdje širom dunjalika, Bihorci su živleji i opstajali ponosni u svojoj oskudici.
I kada je njihova krv prolivana na putevima i džadama, kada su ubijani iz busija, kada su im oduzimani gajevi, a u zatvor slalo za obaljenu bukvu ili smrču, Bihorci nijesu ostajali bez nade..
Ne žaleći se na svoju patnju, obrađaivali su posne njive, gajili su stoku, radili su najteže fizičke poslove na izgradnji puteva i kao drvosječe, sakupljali su šumsko i ljekovito bilje, išli u napolicu, nadničarenje i pečalbarstvo, sve sa ciljem da svojoj djeci omoguće školovanje i bolji život.
Baš tada, početkom devedesetih godina XX vijeka, kada je stotine Gornjobihoraca steklo akademske diplome, kada je postojala i volja i znanje da se ovom kraju i ljudima vrati dostojanstvo i započne razvoj i prosperitet, „zagrmelo“ je u Bosni.
Sa TV ekrana su se ređale slike rušenja i stradanja, a policija je hapsila Bošnjake izbjegle od rata i predavala ih progonitelju.
Bošnjaci, a među njima i Bihorci, otimani su iz autobusa i vozova, a vlast nije učinila ništa da to spriječi i otkrije počinioce. Konačno, dok su „paravojske i patriote“ slobodno šetali uniformisani i naoružani, na desetine policajaca i specijalaca su, kao najopasnije kriminalce, po Bihoru hapsili prvake nacionalne Stranke Demokratske Akcije.  
Cilj zastrašivanja Bošnjaka je uspio.
Tražeći spas, hiljade Bihoraca sa svojim porodicama napustilo je svoja ognjišta. Raseljeni širom dunjaluka, i nakon dvije ili više decenija boravka u tuđini, oni ostaju privrženi zavičaju i ne žale truda i novca da pomognu dobrotvorne akcije za obnovu starih ili izgradnju novih objaketa i puteva, da pomognu projekte vezane za kulturu i obrazovanje, da svoje domove obnove i prilagode standardima udobnog života, kao i da grade nove i velelepne kuće, sa svim karakteristikama urbane arhitekture.

Slike zavičaja

Raseljeni Bihorci, kao i svi oni koji su mislili da zbog posla samo privremeno borave u zemljama zaposlenja, što su stariji, sve češće razmišljaju o svom rodnom selu i kraju u kome su odrastali i stasavali.
Osim rijetkih dolazaka u vrijeme godišnjih odmora, njihov zavičaj je samo uspomena i sjećanje.
Sjećajući se zavičaja, sjećaju se - proplanaka i ljivadaka na kojima su igrali čobanske igre, virova koje su pravili pregrađujući ledene rječice, svakog nestašluka zbog kojeg su zaradili ćutek.
Sjećaju se - ukusa najboljih haršlama u selu kojima su se krišom sladili, najslađih kaličanki kada porumene i jerebasmi pošto ukrčaju u trapu, gnjilih kačmorki, đulajmi, belija i pašinki,...
Sjećaju se - svake pojedene gurabije koje bi tetke i hale donosile dolazeći u goste, svake priče, ili ispričanog doživljaja, koje su stizale sa amidžama i daidžama pošto bi se vratili sa odsluženja vojnog roka.
Sjećaju se - učitelja i nastavnika, školskih drugova i prvih ocjena, odlazaka na sabore i svadbe, prvih simpatija i zaljubljivanja,...
Sjećaju se - obaveza oko čuvanja stoke i drugih poslova u domaćinstvu i svakog trenutka koji su iskoristili da pokažu koliko su vješti u spustu na skijama ili drugim vještinama brzine i snage.
Mnogi bi i sada rado prisustvovali igri potkapa, komišanju kolomboća, uoči Đurđevdana otišli na omahu, zasuli vareniku u stap i udarali mećajom,...
Ili bi slamkom ispod kajmaka još jednom krišom otpili malo varenike iz karlice u mljekaru,...
Konačno, sjećaju se i peče ih svaka suza koje su tekle niz obraze njihovih majki, bijača, sestara i rodbine dok su se opraštali sa njima i polazili na dalek put u tuđinu, ...

Opština Petnjica

Eto, dočekasmo i to, da se radujemo onome što nam je oteto a još visi da dugačkom štapu. Nadamo se i čekamo da novoformirana skupštinska većina stare – nove vlasti Crne Gore ispoštuje rezulatate Referenduma, održanog 04. avgusta 2012. godine, i preporuku Vlade i konačno izglasa da se Petnjici vrati status opštine.
A ako se to i desi, ne treba se busati u prsa kao da smo dobili bogznašta. Time će nam, samo simbolično, biti vraćeno dostojanstvo i mogućnost da sami i po svojoj mjeri uređujemo svoj zavičaj, ali ne i neka vlast i značajne funkcije da bi se, kao što se svakoga dana može pročitati i čuti na vijestima, svađali oko fotelja.
A kada se desi, nadam se da će Bihorci, ma gdje živjeli, imati isti cilj - da pomognemo onima koji budu izabrani da naša opština Petnjica iz godine u godimu bude uspješnija i za desetak godina postane dobro mjesto za život.
Da li smo uspjeli, znaćemo ako i kada dočekamo da mladi ljudi radije ostaju u svom domu i rodnom selu, u Gornjem Bihoru, u Petnjici, gdje će biti posla i radnih mjesta, nego da odlaze u inistranstvo.
Znaćemo da smo uspjeli, kada se u Gornjem Bihoru bude rađalo više djece a ona prve riječi sroče i izgovore na bosanskom koje će naučiti od svojih roditelja, bijača i dedova – Bihoraca Bošnjaka.

                                                                     Latif Adrović