Stare granice, opština nova

Ovaj tekst je uz male izmjene izvod iz moje knjige: "Svedok Vremena",
a odnosi se na novonastalu situaciju po pitanju statusa Opštine Petnjica.



Piše: Halil Agović - Miško

Rodjen sam; 1936 god. u selu G.Vrbica od oca Djula sina Halila Nurkova i majke
Malke Skenderović iz Skenderske Kalice.

Moj djed Halil, čije ime nosim, umro je  nepuna dva mjeseca prije moga rodjenja, pa
otuda i potiče moj nadimak: Miško ili Mišo kako se kom prohtje tako me i sad zove.
Osnovnu školu sam završio u rodnom mjestu a gimnaziju u lvangradu-Berane, Bijelom Polju,
a studije u Beogradu i Zagrebu.



Odluke Berlinskog kongresa

Moj djed Halil, njegov brat Huso koji je posinio moga oca, a pogotovo moj otac
Djule,  vrlo su važne i dominantne ličnosti čitavoga našega kraja iz svoga vremena.


Foto: Huso Agović - zvani Huso Zečar posinio Djula Agovića.

Od Turskog vremena do Berlinskog Kongresa 1878 god. kada su odlukom velikija
sila ( Krišćanke Evrope) a pogotovo od 1912 god. kada je Crna Gor dobila: Ulcinj sa
zaledjem u zamjenu za Plav i Gusinje koji su odbili da se povinuju tijem odlukama.
Crna Gora je na osnovu tija odluka osvojila: Mojkovac, Šahovice, Pavino Polje,
Pljevlja, Bijelo Polje, Bihor, (Loznu) Berane, Rožaje, i naknadno Plav i Gusinje i
uspostavila današnje granice.
Odlukama Berlinskog Kongresa muslimanima su garantovana sva gradjanska prava, a
naročito tačkom 4 (četiri) kojom su im zajamčena sva materijalna prava na posede,
zemlju imetak. Ali kako to biva, to je bilo samo puka formalnost, stvarnost je bila
sasvijem drugojačija. Srbi i Crnogorci su muslimane smatrali glavnijem krivcima za
pestogodisnju vladaviju Turaka.

To je uobličio u stih autora ovija redova na osnovu otvoreng pisma gospdina Marka
Vešovića Nikolici Koljeviću naslovljenom:

"Prvo moraš osvojiti Sarajevo
Sad su ispali Muslimani krivi,
Što s Srbi Turska raja bili,
Što su Turske Opanke šetali,
A Turci im s ženama spavali".


U novonastaloj situaciji u onijem djelovima gdje su živjeli muslimani zavladala je
anarhija, nesigurnost, pljačke progoni, ubistva i svaki vid nasilja.
Tek tada su Muslimani shvatili da odlazeće Tursko carstvo nikad i nije ni pripadalo
njima. A sada su jačom silom prilika ostavljeni na milost i nemilost onija protiv koji su
se vjekovima borili za interese i očuvanje toga carstva.
Imalo je časnih izuzetaka Srba i Crnogoraca koji su se stavili u zaštitu svoija
prijatelja muslimana-Bosnjaka, ali se je trebalo izborit protiv ječe sile i većine
drugomišljenjaka koji se prema takvim nijesu nimalo ustručavali upotrijebit silu.
Mnogi Bošnjaci koji se nijesu mogli pomirit sa takvijem načinom života i ponižavanja
su izrazili želju da se odsele tj. da pobjegnu od toga nasilja u druge krajeve a najviše
se izjasnuilo za Tursku.
Novijem vlastima je to bilo dobrodošla situacija da se domognu Turskija posjeda i
dobrija imanja. Nesumljivo da je velika glad za zilijetnom "turskom " zemljom je
nadmašila sva očekivanja po pitanju karaktera i odnosa prema "Turcima".
Odredbama Berlinskog Kongresa a naročito tačkom četiri garantovana ljudska prava
muslimanima-Bošnjacima na slobodu kretanja, imetak i ličnu svojinu.
Medjutim, skoro ni jedan kupoprodajnu ugovor sa novijem vlasnicima nije ispoštovan,
i oni koji su bili voljni da se pridržavaju ugovora nove vlasti su im govorile da ne
kupuju ta imanja da se izgovaraju da nemaju para, a ta imanja će im i tako i tako
ostanuti u posed posto se "Turci" isele.


Foto:Gornja Vrbica
 
Pod izgovorom agrarne reforme nove vlasti su svijem koji su se izjasnili za seobu
zabranili da nemaju pravo da prodaju nepokretni imetak: zemlju, kuće i štale. Da zlo
bude još gore; ta imanja nijesu mogli niti su imali pravo kupit ni naslijedit
muslimani-Bošnjaci koji se nijesi namjeravali odselit. Sva ta imanja su besplatno
davana Srbima i Crnogorcima. Ali novonaseljeni Srbi i Crnogorci nijesu imali pravo
da se na ta imanja naseljavaju iz istoga bratstva ni familije koje su bile u srodstvu. To
je bilo dobro smisljeno radi toga da bi se medjusobno mogli ženit i udavat i
tako se razmnožavat i mijenjati strukturu stanovnistva.
Onda je na taslo rasparčavanje teritorija sa većinskim muslimanskim stanovništvom i
pripajanje djelovima s većinskim Srpsko-Crnogorskim stanovništvom.



Foto:Donja Vrbica

Tako su Lozanskoj opštinji pripojena sela sa Petnjičke- tj. Gornjo-Bihorske teritorije:
Orahovo, Bare, Hazane, Tucanje, Lješnica, Paljuh i Godečelje.
A dvije Vebice: Gornja i Doljnja su administrativno pripojene opšinji Polica.
Odbornik-muftar ispred dvije Vrbice na Policu je bio Djule Hadrovic, po kome je i
moj otac dobio ime; jer je Djule Hadrovic bio veliki prijatelj sa Halilom Agovićom.
Djule Hardović je ubijen 1919 god. u Bukovu Stranu; ali ubica nikad nije otkriven.
Djula Hadrovica je naslijedio njegov najbolji jaran i veliki prijateljj Halil, sin Muja
Nurkova a Djulov otac.


Foto:Djule Agović - ratni komandant dvije Vrbice.

Posle Halilove smrti 1936 god. njega nasledjuje sin mu Desto, Djulov stariji brat i na
taj potožaj je ostao sve do dolaska Italijana i izbijanje nereda tj. do pocetka 1942 gog.
kada je situacija u kraju postala nesigurna i nije bilo više moguće slobodno kretanje i
komuniciranje izmedu Bihora i Police. Ali Srbi i Crnogorci i Bihorci, a naročito dvije
Vrbice koje su dugo bile u sustav Poličke opštine su sačuvali dobrodsusedne odnose i
po mogućnosti uz dosta rizika pomagali jedni drugima.

Od početka 1941 god odnosi izmedi Petnjičkoga dzemata i Police nijesu bili na tako
visokom nivou. Sve je to prouzrokovalo svirepo i neljudko ubistvo nedužnog Avdula
Hrastodera najstarijeg sina mula Osmana Hrastodera jako uglednog čoveka i vernika u
cijelom kraju i Petnjičkom dzematu .
Toga dana kad je ubijen Avdul u Berane je bio satanak odbornika sreza. Tada je na
tom satanku ipred Vrbica u satavu Police bio prisutan i Desto Agovic. Zagradjani i
Poličani kad su čuli za Avdulovo ubistvo Destu organizuju jaku pratnju pod nadzorom
Mila Popovića iz Zagrdja i njegovoga zeta Maša Guberinća sa Goražda, inače muža
Koje Guberinić rodjene Popovic iz Zagradja. Desto je prenoćio u Zagradje kod Mila i
Pavla i sutra dan došao u Vrhicu. (ova tema je obradjena u knigi "Svjedok Vremana")

Uz obilatu pomoć Sefkije Kršica sinovca glasovitoga Galjana Kršićica Italijani su
prihvatili samovoljno nametanje mula Osmana Rastodera za starešinu naoružanja
Petnjice. A za Trpejzi se je takodje nametnuo ugledni domaćin Osman Cikotić.
U to vrijeme dvije Vrbice su jos bile  administrativno u sastavu opštinje Polica, tako
da nijesu bile ni sa jednijem, ni sa drugijem, a više nijesu mogle ostanut ni u sastavu
opštine Polica. Godine 1942 Osman Cikotic se povlači s mjesta predvodnika Trpejzi i
one ulaze u satav Petnjice tj. mula Osmana Rastodera.

Dvije Vrbice

Dvije Vrbice su u tom vakumu ostale ni sa jednijen ni sa drugijem ni sa trećijem.
Tek tada dvije Vrbice biraju Djula Agovca za svoga komandira naoržanja.
Svako bratsvo pa i svaka kuća iz dvije Vrbice je imala kumovska ili bilo koja druga
prijateljstva sa Poličanima. Djule je vješto iskoristio prijateljstvo njegovija predaka sa
kućama: Popovića koje je datiralo jos iz vremena Prvoga Srpskoga Ustanka 1804 god.,
kao i prijateljstva Mihailovića, Sekulića i drugija iz Zagradja i Police. Uz to i njegov
brat Desto je dugogodišnjim radom kao odbornik na Policu ostavi jako dubok i
neizbrisiv trag.
Godine su bile nerodne i sušne, a sigunorosna situacija ljudima nije dozvoljava da se ni
malo posvete poljoprivredi. Glad je kucala na svaka vrata a žitnica Nahije i Bihora je
uvijek bilo Kosovo. A novonastala situacija Srbima i Crnogorcima nije dozviljavala da
se upušte u tako riskantan rizik da bi prehranili sebe i familije. Zato su se za pomoć
preko svoija prijatelja obraćaju Djulu. Djule im je uz pomoć svoija prijatelja Albanaca
sa Kosova i Rožaja koje je bilo pripojeno Velikoj Albaniji omogući nesmetani dotok
žita i ublazio katastrofu koja je prijetila tome narodu. Nijesu ti ljudi Djulu nikad
zaboravili za to dobro.
Srbi i Crnogorci su Djulu i život spasili od pojedinih Bihorsko-partizanskih pogani koji nijesu
birali sredstva da se oslobode senke njegova uticaja.
Zahvaljujući takvom Djulovom stavu Gornji Bihor nije zahvatila katastrofa i pogrom
onakakav kakav se dogodio Donjem Bihoru i Bjeopoljskom kraju gdje su u različitim
vremenskim intervalima stradali muslimani, Srbi i Crnogorci.

Novonastala situacija i netrpeljivost koju su prouzrokovali nepromisljeni potezi
pojedinca iz Bihora-Petnjice i iz Nahije kulminisala je čestim neredima i medjusobnim
napadima, ubistvima, pljačkama i paljevinama.


Foto:Hasan Ramdedović-ratni predsjednik Opštine Petnjica.

Grupa razumnija ljudi iz Bihora se okupila oko Djula i on uz njihovu istina i
Italijansku pomoć 1942 god. dolazi za komandira naoružanja Gornjega Bihora, a za
predsednika opštinje Petnjice imenuje Hasana Ramdedovića iz Lagatora sina Dzanka
Ramdedovića i majke Have koja je bila sestra Djulova deda Muja-Nurkova.
Poslen masakra i zločina nad Muslimanima Donjega Bihora Pavle Djurišić na Policu
šalje svoga zamenika majora Lašića sa zadatkom da motiviše Poličane sa upustvom:
"Gornji Bihor mora da nestane isto onako kako je nesto i Donji Bihor".

Na Glavicu na Policu su se okupili vidjeniji Poličani i Zagradjani da se dogovore
kakav odgovor će da dadu majoru Lašiću i da prenese vojvodi Pavlu Djuršiću.
Politički predstavnici se obraćaju majoru Lašiću i njegovijem ljudima riječima:
"Fala vam braćo na vašoj brigi i ponudjenoj pomoći. Ali od kad Djule Agović vodi
naoržanje opštinje Petnjice mi i naše familije smo slobodni ljudi. Zahvaljujći njemu i
njegovijem prijateljima i vezama nama je omogćen dotok žita sa Kosova i da nije
njega mi i naše familije bismo skapali od gladi; on je nas brat, nas dobrotvor, nas
spasilac i naš veliki prijatelj i mi ni pod koju cijenu nećemo dozvolit da se preko naše
teritorije napada Petnjica. Djule je tampon zona i amortizator svija nasrtana na nas i
naše familije i mi smo spremni da se svijerm silama suprostavima svakom ko na bilo
koji  pokuša da ugrozi teritoriju i život ljudi našega prijatelja, našega hranioca,
brata i više nego spasioca u ovijem teškijem danima za nas i naše familije.


Foto:Četnički major Lašić

Major Lašić im je rekao: "... Medjutim Djule se drži dogovora koji smo postigli u
Berane u Vilu Mita Polimca u kancelariju kod Djulova pobratima Vukote Delevca"
Djule je na tom sastanku majoru Lašiću i ostalijem garantovao:

Da preko njegove teritorije (neutralne zone) bez borbe neće dozvolit nijednoj stranoj
vojsci da napadne na Policu, a ako udari jača sila a ja i moji ljudi ih nemognemo
zadržat to je sasvijem druga stvar. Srbi i Crnogorci su Djulu i njegovijem ljudima
takodje garantovali sigurnost sa njihove strane.

Tada su bez imalo protivurečnosti dogovorene granice koje su i sada važeće.
Čudna je stvar da su te granice koje su ti ljudi dogovorili te davne 1942 god (prije 70
god) su istim linijama povukli članovi mešovite komisije za razgrančenje izmedju Police
i Petnjice 2010 god.

Ta komisija je radila u sastavu:
Ispred Petnjice su bili: Samir Agović, Bajro Hadrović i Maksut Hadrović.
Ispred Police: Vlado Djukić, jedan Ktatović i jedan Mihailovicć.
Uz obostranu saglasnost granice im je izdiktirao Dragan Trifunovic predsednik
mjesne kancelarije Polica. Svi su se usaglasili sa tim starijem- novijem granicama.
Na pregovorima u Beranana 1942 god. uz posredovanje odbornika Desta Agovica,
Gavra i Todora Nenadovć, su bili: Vukota Djukic, komandir četničke čete Goražda,
Milo Popović komandir četničke čete Zagradja i gore navedeni posrednici.

A sa  Petničke strane: Djule Agović i Hasan Ramdedović, a kao komšije sa Poličnima čija
imanja graniče sa Poličanima: Kadrija Ćeman, Hule i Šućo Hadrović a pozvani Feho
Hadrović sin Muharema Hadrovća se nije odazvao tome pozivu.
Sastanak je više nego dobro i korektno vodio Vukota Delević (Djulov pobratim).

Stare granice Opštine Petnjica

Evo tija granica koje su dogovorene 1942 godine. Granice izmedju Bihora i Police
je 2010 god po drugi put odrdila mesovita komisija sastavljena od Bihoraca (Vrbicana
i Policana. Ta mesovita komisija je prevashodno imala zadatak da povuče granice koje
se kreću izmedju Bihora ( dvije Vrbice i Police).
Te granice su sledee: istovetne kao i one iz 1942 god. tj. povučene prije 70 godina:
Od Krsa prko Popove Glave, potokom, pa rijekom do u Velju Stijenu, novijem
putem do Breze, vijencom Breze povija do Gornjia Krša, onda se spušta niz
Bjelovine (one ostaju Polici) Satovijem Kršom do Jasena, onda vijencon Donjija Krša
do Paljevina iznad Zarskoga Laza, i izlazi na Borovnjak, onda se spusta niz Duboki
Potok (Bukova Strana) odatle ide poviše Latifove Ravni do Krša više Sisnoga Potoka
pa se spusta ispod Stenićkija Krša, kosinom izlazi poviše Paljuha, lijeva i desna strana
rijeke Lješnice pripada Bihoru posto se granica prema Polici tj Babinu strme i
kanemite. Nizvodno Lešnicom do ušća u Lim izmedju Bioče i Gradine gdje je bio
podignut grad Bihor po kome je čitav ovaj kraj dobio ime koje se do danas održalo.
Grad Bihor se prvi put pominje 1450 god. samo pet godina kasnije, tj. 1455 god je
vec bio u sustav Turske carevine u čijem sastavu je ostao narednih 500 god.
Slavni Turski putopisac Evleja Čelebija u 15 vijeku Bihor pominje kao nahiju
koja je u satavu grada Bihora.

Medjutim istaknuti Turski geograf iz 16 i 17 vijeka Hadzi Kalfa kaže da u Rožajima
žive samo Srbi, a u Bihoru Srbi i Albanci ostaci Ilira.
Početkom istoriskog doba, na području današnje Crne Gore su živjeli Iliri. Severni
dio dašnje Crne Gore su naseljavala Ilirska plemena Autarijati, predpostavlja se da je
po njima rijeka Tara dobila svoje ime.
O naselju Ilira na ove prostore svedoci jedan tulum (grobnica) u Gornjoj Vrbici na
lokalitetu Ravni Turjak. To je ujedno do sada i najstari otkriveni istoriski spomenik
iz toga doba na ovijem prostorima.

Granice Bihora; pored onija navedenim sa Policom su sledeće:

Bihor se sa istoka graniči sa Pesterkom Vispravni.
Sa Jugoistoka: Planina Vlahovi, oblast Rožaja i planinom Turjak.
Sa Zapada i severozapada planinama Bjelasica.
Sa juga: Klisurom Tivran i Zaostrom.
Sa severa: Kumanička Klisura i granicom Lise

Granica izmedju Gornjega i Donjega Bihora se kreće:

Od ušća Lješnice u Lim, ide rijekom uzvodno, skreće preko brda Kaludar 1020 m.
nadmorske visine, uzvisenja Lokve 1308 m.n.v. Miraj brda, onda se povija prema
severu iznad Goduše, obodom Korita, kosama iznad Crhlja, Godujeva, Ivanja, Stubla
i vrha Djalovića klisure, postepeno se spušta iznad naselja Mojstira, Jablanova,
Bijedića i dalje prema Kumaničkoj klisuri.
Ostale granice Gornjega Bihora su neupitne i najvećim dijelom su obeležene
prirodnim putem, rijekama planinama, planinskim vijencima ili na neki drugi način.
Od nekada zaostale sredine i većinom nepismenoga stanovništva, relativno za vrlo
kratko vrijeme u Bihoru je došlo do naglog napredka. Danas je to kraj sa visoko
obrazovanim ljudima, kako u zemlji isto tako i u dijaspori.

Dijaspora bivše, a nadam se, i buduće opštine Petnjice je vjerujem najbrojnija
dijaspora sa prostora današnje nam domovine Cene Gore. Većinom su to dobro
organizovani preduzetnici i jako zastupljeni u svijem zemljama svijeta. A ima ih u
svijem zemljama i na svijem kontinentima i svuda su uglavnom organizovai i primjerni
gradjani u zemljama i državama gdje rade i žive.
Dobijanje statusa opštine bi bio veliki izazov za te ljude da se njihov ne mali kapital
uloži u buduću opštinu i privredu ne samo Petnjice nego i čitave zajednčke nam
domovine Crne Gore.
Obostrana korist bi bilo nesumljivo jako velika uz to zadovoljstvo i povernje ljudi bi
dobilo na cjeni koja bi se i te kako odrazila na svija.

Subota, 01 Decembar, Frankfurt na Majni
Web obrada:Osman Destanović

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Refreširaj